Evo me noći, stara prijateljice
Opet njoj ću poći, niz duge puste ulice
Tamo gdje strahovi prestaju, obraz mi grije njen dlan
Na njemu moje usne nestaju
Beskrajno sam, uzdah joj znam.
Časti me noći, stara prijateljice
U čašu natoči, žudnju da me slomi'
Zar nisam dovoljno gubio, tko će izmjeriti bol
Do očaja ljubio, namjerno bježao, da bi se vračao.
Opet mi se budi tuga, tuga najveća
Koju nosi snijeg s planina, vjetar ravnica
Koga sad joj srce voli, kaži nek još jače boli
Idemo do dna, tuga, ti i ja...
Pozdravljam te noći, stara prijateljice
I ovaj krug ću proći, neće stić' me kajanje
Što je ovo proljeće, spram nježnih godina
Poziv njen me pokreče
Čak i sa dna, isto izgleda.
